pali anđeli noseći krila rodama

11.09.2006., ponedjeljak

a gdje smo sada?

saddamica i dalje na veliko radi, uskoro će po drugi put i diplomirati :) hijena je još uvijek seksi bomba, margot se, kao da je lik iz Crasha, počela paliti na sudare; svako malo izaziva prometne nesreće. srećom, ruke joj za sada nisu krvave. a ja? ni na nebu ni na zemlji. pomalo rastrojena, zbunjena... danas sam uspjela pasti jedan tako lagan ispit. prije mi se to ne bi dogodilo. ali sad, kad se diploma bliži, pih... koncentracija nula. jebiga, kad ne znam što ću poslije... trebala bih u daleki istanbul na postdiplomski. tamo me i posao čeka... nije baš da imam neki izbor, s diplomom koju ću dobiti, u mostaru mogu raditi samo posao koji mi se već zgadio- novinarstvom. a tamo bih možda mogla raditi u pr-u. ali opet, sve su to jebene komplikacije. dosadne komplikacije. u ovom gradu koji mrzim, nalazi se sve što volim. tako usrano.

treba mi fitness! ne sjećam se kad sam se zadnji put ispuhala. osjećam da se raspdam. užas! moram se pokrenuti. obožavam kad sam u điru svakodnevnih treninga.


ubijam se smokvama. jeste li ikad čuli da se netko njima predozirao? ne? onda ću biti prva.


moram pisati neki istraživački rad. položaj žena u političkom životu federacije. položaj žena- moja pička. kojih žena? nema žena u domaćoj politici! tek par transeksualaca i tisuće guzičara.

odoh pronaći tu ženu- možda iz sijena proviri igla.


pozdrav nakon toliko mjeseci od kaye

- 18:58 - Komentari (3) - Isprintaj - #

01.02.2006., srijeda

Utrka

Mahnula je zastavicom na startnoj liniji. Bila je to kratka kretnja, presjecanje zraka velikom brzinom k'o kad narajcani BMW proleti kroz žuto (zašto uopće zovemo to svjetlo žutim (?!?) kad je više nego jasno da se radi o narančastom svjetlu). Tkanina na štapiću tek je lagano zadrhturila, a onda nanovo utonula u prethodno stanje mirovanja. Nitko nije reagirao. Zastavica je označila početak nečega što uopće nije počelo, a niko ništa nije primjetio.
Ljudi su bili zauzeti grickanjem kikirikija na tribinama ili pokušajima da dozovu simpatičnog čičicu koji je neumorno galamio "kiiiikiriki, kooošpice". Neki su pak studiozno prelistavali dnevnu tiskovinu kao da se upravo spremaju za ispit iz jučerašnje, recimo, crne kronike. Drugima je pažnju zaokupila okolina, pa su znatiželjno pogledavali na plavušu prekoputa s predubokim dekolteom dok se previjala do poda ne bi li popravila vezice na tenisicama ili onog gospodina pored ulaza u, po njihovom sudu, ženskoj majici i muškarcu nepriličnim, uskim bijelim hlačama. Treći su već bili ogrezli u žučne rasprave vezane za sexualnu orijentaciju spomenutog gospodina dok su četvrti, već na naprednom stupnju, analizirali kretnje i držanje istog u cilju saznanja velike istine o njegovom odnosu s mladićem koji je stajao malo dalje. Sizifovski bi bio posao nabrajati ih dalje. Svi su odreda bili zaokupljeni nečim za njih, iz samo njima poznatih razloga, bitnim.
Zastavica je poletila, veselo zalepršala i u svom kratkom radosnom trenutku spoznala uzaludnost vlastitog treptaja. Nitko je nije primjetio. Nije označila ništa. Ignorirali su je ljudi čiji su perceptivni potencijali očito bili skromnih i već popunjenih kapaciteta. Pažnjom je nisu darivali ni natjecatelji konji što su prkosno ostali stajati na svojim mjestima.
Konji su stajali na startnoj liniji nepomični, savršeno poredani, prema pravilima, ali nijedan nije trčao. Stajali su gordi i ponositi ne pokazujući ni najmanjim trzajem bilo kakvu želju za kretanjem kao da se radi o kakvim skupocjenim, iznimno realistično napravljenim umjetninama. Bili su najljepši ures stadiona. Bili su poput najsjajnije šljokice u pakiranju u koju zbog inteziteta njezina sjaja niko nije gledao. Bili su najljepši ures stadiona i ništa više.

Saddam
- 14:38 - Komentari (15) - Isprintaj - #

03.01.2006., utorak

Patnja Bank

Bujica neizgovorenih riječi letjela je nošena elektronskim impulsima gomilajući po 0.06 kilometara suznih tragova urešenih knedlama iz grla svakim novim izljevom na račun patnje. Kapi su kvasile omalen ekran koji je hrabro prenosio sve ono što preko grla nije moglo prijeći. Jeziv i piskutav zvuk oglašavao je novi uzrok još novijeg jecaja. Račun uporno nije rješavan dulje vrijeme i nagomilalo se tu do sada već velike iznose nemogućnosti disanja, probadanja u grudima, nesanice, glavobolje i gušenja.
Postajem svjesna kako je došlo vrijeme plaćanja. Odlazim izmiriti dugovanja. Službenik osjećaja na šalteru života ljubazno mi se nasmješio i pobjedonosno objavio: “Ne smijemo zaboraviti ni zatezne kamate! Svaki impuls na vašem računu patnje stoji 5 dana života po tarifnom modelu ‘sve il’ ništa’ što ste ga sami odabrali. (Ponovno se iskezio, umjesto zubi imao je nešto što je nalikovalo na staklene stalaktite i stalagmite.) Naravno, zatezne kamate na ovaj broj impulsa su + 10 dana za svaki (bezzubi osmijeh).” Nervozno sam se vrpoljila svjesna veličine svoga duga. Sada je bilo kasno za novi početak – kao gromom pogođenu, ošinula me neizbježnost situacije. “Razumijem. Molim vas naplatite odmah sve.” – rezignirano sam rekla. Ionako je bilo svejedno. Previše se toga nakupilo i ne želim više biti dužna. “Odmah gospođice” spremno je uzvratilo, sada već, čudovište za šalterom. Lagano sam se naježila, ali i dalje jednako odlučna, čekala sam konačnu presudu. Vidno se zabavljajući, biće je nastavilo s neskrivenim oduševljenjem: “Sve skupa će vas doći 55 godina 4 mjeseca i 7 dana. Na vašem bankovnom računu života ste imali uplaćeno 78 godina, 9 mjeseci i 21 dan, a od toga ste potrošili 23 godine, 5 mjeseci i 13 dana. Želite li odmah izvršiti prijenos?” Zadrhtavši jedva primjetno jer mi je zaista bilo svejedno (ili možda i nije?) odgovorila sam potvrdno. Grohotan smijeh provalio je iz onih orijaških usta, smijeh koji je ledio krv u žilama. Ostala sam potpuno mirna. “Gospođice, transakcija je izvršena i potpuno mi je svejedno (njemu je zaista i bilo, očito) izvjestiti vas da vam je ostao još samo jedan dan života. Pametno ga potrošite. Hvala što ste otvorili svoj račun u Patnja bank-u. Možete nas preporučiti poznanicima, posjetiti našu web stranicu na URL adresi: www.jedemo_vaše_živote.com ili pisati na email: pristajem@jvž.com.” Tiho sam zahvalila i otišla. Zakoračila sam u posljednji dan svog upravo spiskanog života. I bilo mi je svejedno. Zaista.
Saddam
- 14:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #

29.12.2005., četvrtak

Blagdanska gužva

Zvoni telefon: "Ja zvonim. Ja zvonim! JA ZVONIM! JA ZVONIM!!!" A u tri lijepe naše domovinske! Dižem se bez želje za inim higijenskim aktivnostima, al' popuštam pod pritiskom vlastite savijesti. Lijeno četkam zube dok mi u glavi još odzvanja sinošnja buka! DUM dum dum, ParamPam PAM bum! Živi se brale, živi! Aj neka, i to je nešto, mislim si samozadovljno dok ispirem aquafresh iz usta. Ozbiljno držim da ima nešto u toj pasti, neka nadmoćna sila koja probudi onaj vječno uspavani, lijeni dio čovjeka. Nakon pranja zuba, k'o magičnim štapićem Harrya Pottera, stvoren sam novi ja. Taj novi ja zakorači hrabro u život izvan vlastitog kupatila, grabi debelu, futriranu zimsku jaknu bez koje u ovim danima sveopćeg leda ne bih ni nosa promolio vani. Tu istu jaknu skinut ću par minuta kasnije u svom uredu i opsovati tako glasno da se nova tajnica, ta kokoš bez ikakvog radnog iskustva i sposobnosti, strese od straha za svojim stolom s kojeg se ljeska nekakav primitivni ukras što joj ga je, valjda, poklonio neko od naših stranaka. Opsovat ću onda još koji put tiše i naposljetku, u mislima predbacivati sebi jer sam kupio tu 'ebenu pernatu jaknu od koje mi novo odjelo sad više liči na ptičju kućnu haljinu nego na novog novcijatog Armania. Tad će utrčati moja usplahirena pomoćnica da provjeri je li sve u redu, gledat će me onim tupavim okicama trepćući kao da očekuje da ću joj taj tren priopćiti da su mi javili da sam osvojio Nobelovu nagradu. Joj kako nekad zavidim takvim individualcima oslobođenim inteligencije, sigurnim od dubokih misli i problema što, baš kao ovaj ovdje, pred nosom mi, jednostavni i reprezentativni primjerak od šefove nećakinje, vjeruje da može treptajem svojih dugih trepavica otpuhnuti svaku prepreku koja joj se nađe na putu. Zahvalit ću joj se, onako kurtoazno, na brizi i zamoliti da mi donese kavu. Naravno, netom nakon toga ova će se saplesti o vlastitu suknju dok bude trčala do susjednog ureda kako bi se posavjetovala s drugom, starijom i iskusnijom, tajnicom o tome kako da mi donese kavu. Nakon primljenih preciznih uputa, pogriješit će i stisnuti krivo dugme na aparatu, neće imati više sitnog, pa će sva rumena u licu, ali s treptanjem od 567 ponavljanja u sekundi (mjerne jedinice trep/s) nonšalantno ušetati s kakaom i pretvarati se da joj nije jasno kako se dogodilo da taj glupi stroj pomiješa dugmiće, jer ona je, naravno, stisnula pravi. Pretvarat ću se da je sve u redu da izbjegnem promaju od tog silnog treptanja, ne smijem si dopustiti prehladu, imam važne sastanke ovaj tjedan. Sastanke na kojima će se odlučivati o pitanjima egzistencijalnog karaktera, pitanjima čiji će odgovori presuditi životu ove organizacije. Ponovno izražavam lažnu zahvalnost svojoj predanoj pomoćnici, ona odlazi i ostavlja vrata lagano odškrinuta jer, naravno, ta ne može valjda u isto vrijeme nositi šoljicu u ruci i zatvoriti vrata za sobom. Ipak bi to bio multitasking višeg stupnja, a ona čak nije ni sigurna plaćamo li je dovoljno i za ovaj posao koji već radi. Kako bi izbjegao tužbu zbog maltretiranja na radnom mjestu, ne zovem je da se vrati i zatvori vrata. Dižem se nevoljko i odlazim to učiniti sam, a kad sam već na nogama odlučim otići i do aparata za kavu da uzmem tu prijeko mi potrebnu šalicu te da utopim uzburkane živce u njenom mirnom, crnom sadržaju. Tajnica će mi se, naravno, ljupko nasmješiti dok prolazim pored njenog stola i značajno kimnuti glavom turpijajući svoje dugačke, gelom premazane nokte u žarko crvenoj boji. Držanja tako važnog kao da se upravo bavi iznimno važnim i neodgodivim poslom, kad shvati da idem prema aparatu za kavu, uvrijeđeno će promrmljati kako sam joj mogao reći da želim drugu kavu i da bi mi je ona drage volje bila donijela. Trudeći se zadržati unutarnji mir i koncentrirajući se maksimalno na aparat i kavu, uspjevam suzbiti navalu bijesa. Mirno ću se nasmješiti i objasniti kako sam osobno htio provjeriti zašto aparat ne funkcionira dobro.
Saddam
- 11:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

21.12.2005., srijeda

Puh puh...

Pa ja... Vidim ja sam ta na kojoj je ostalo da se prisjeti tecaja prve pomoci od prije nekolicak godina sto ga uz vozacki polagah, kako bi ozivjela bezivotno nam blozno tijelo...

U zadnje vrijeme mi se praaaaaaaaaavo pise! Smisleno i besmisleno, pjesme, proza, sranje, sto god, samo da mi je pisati. No, vremena se nema. Nekako si i mislim da je to zapravo sve uzrocno posljedicno i povezano jer sto manje vremena na raspolaganju imam, to mi se vise bavi nekom aktivnoscu u istom. Joj, kako je samo to zeznuto. Najgore je kad imas cijeli fucking dan na raspolaganju - prvo se probudis u podne, mrtvas po kuci jos koji satak, onda se jedva ziv izvuces van na kavu, zadrzis se koji satak, poslije te doma jos napeglaju da im pomognes s ovim ili onim i nisi ni trepnuo, a dan je gotov! E, pa ja mrzzzzzim te dane! Svaki put kad osjetim zelju da se bavim necim za sto nemam vremena zelim odgristi sebi ruku zbog svakog uludo potrosenog dana! Mislim stvarno, ko je vidio razbacivat se necim tako dragocjenim ko sto je vrijeme! Ah my precious...
Evo danas mi je, uzmimo za primjer, spor dan na poslu: nemam sta vele raditi, tu i tamo pokoja sitnica i opet prazan hod. Tako sam malo i skoknula pogledati sto ima na monitoru, iskonu, bljesku i ostalima te posve neocekivano naletih i na link za stranicu FutureMe s koje sam sebi mozes pisati u buducnost. Interesting, pomislim u prvi mah. Bilo bi bas zgodno da sad dobijem neki mail od "male" sebe s 13 godina. Sto li bi ta "mala" ja imala reci ovoj danasnjoj i jos vaznije sto bih ja danas porucila samoj sebi prije 10 godina? Zamisli se covjek (ili bar ja, ja se tako zamisljam nad svakavim glupostima kad imam vremena :-))... Vjerojatno bi mi bilo drago sada procitati nesto sto sam pisala s trinaest, ali ipak, u prvom redu smjesno. Znam kako je i kad citam one svoje tinejdžerske superprofiltrirane dnevnike. Smjesno ih je bilo i pisati, sve onako u siframa da ni ja vise ne znam sto sve to znaci. A uz to sto je u siframa, nema ni Bog zna kakvih detalja jer bi "ono najvaznije" uvijek preskakala od straha da me neko ne otkrije, procita, desifrira... Hahaha, a niko se nikad nije ni trudio da to napravi, cak ni spletkama sklon mladji braco... No, eto, odoh ja u neke lijevo-desne detalje, pa da skratim pricu - danas sam poslala mail koji cu, hopefully, kliknuti na open za 10 godina! Mozda me razveseli, mozda rasplace, ko zna... 10 godina je puno vremena, vremena kojeg uvijek fali, dana kojih nikad dosta, a u njima se moze dogoditi gotovo sve, zamislivo i nezamislivo. I bas nesto razmisljam kako bih rado da mi jos sutra odgovori osoba kojoj sam danas spremila mail u buducnost...

Saddam
- 12:01 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.12.2005., četvrtak

Looking back

Eh da, otišla jesam. U Francusku iz prethodnog posta. Bilo je, naravno, superiška (kol'ko god glupa ova riječi i neopisna sama po sebi bila, ne da mi se u detalje). Puno toga i napravih po povratku - čak sam i objavila prvi svoj tekst u časopisu. A sve to čini se k'o da je bilo prije sto fucking godina...
Kako vrijeme brzo prolazi, naprosto leti!
I k'o da smo jučer entuzijastično započeli pisanje ovog bloga. Nas četiri. Tad još u Dubrovniku. Cimerice bile, skupa kave pile i krompire gulile (ja baš, hahhaa)... A šta je samo kakaovca u raznim oblicima nastradalo u našim skladnim, linearnim haranjima menza i trgovina - količine mu se ne zna. Šuška se da je u Dubrovniku osjetno opala prodaja čokolade i slatkiša u zadnjih par mjeseci :-). Spomenimo se i amnezijskih izlazaka, promijenjenih stanova i ludih gazda, pogotovo babe lihvarice - vlasnice prvog nam stana što kao da ju je Dostojevskog pero ispljunulo...
Jedna era iza nas.
Keine Studenten mehr.
However, danas stvari izgledaju malo drugačije! Zaglibilo se u nešto ozbiljniji život.
Stanarinu više ne plaćamo,
izlaske izmišljamo,
alkohola se sjećamo,
želuce štedimo,
potkošulje nosimo,
toplo se oblačimo,
momke imamo,
kod frizera se bojimo,
ljekarne posjećujemo,
vitamine gutamo
i da ne nabrajam dalje - u Mostaru živimo.
Danas evo, u tišini proslavljamo i prvi radni dan La Margotice mile! Čestitam draga!!! I evo trebamo se svi veseliti, al' still osjećam se nekako sjetno... Kao da zatvaram šarene korice knjige koja mi je do sada bila omiljena i otvaram neke posh, kožom uramljene, svog novog rokovnika onako hladnog i tamnog. Joj, kako serem... Al' eto. Puklo me nešto. Imam pravo. Mislim stvarno, prvo ja, pa ona, k'o je sljedeći pitanje je sad?!? K'o se sljedeći baca u burne vode poslovnog svijeta, sastančenja, izjedanja ručkova i oživljavanja svih ikad učenih stranih jezika?!
Bezbrižnosti studentskog života vremenom pregažena, zubom ozbilje nagrižena, obraćam ti se iz daleka i razglednicu šaljem.

Saddam

- 13:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #

08.11.2005., utorak

I gori vatra...

U neprekidnom strahu, osvrćem se preko ramena, ledim se na melodiju vlastitog mobitela, skačem na zvuk otvaranja vrata i sa strepnjom iščekujem, iščekujem BAN.

Eh, a kad se samo sjetim da mi se još jučer ni samoj nije pretjerano išlo na to putovanje... Međutim, kad čovjek jednom donese odluku, odskoči neka varnica slijedom čega kao da se prelomi mentalna barijera nepoznata porijekla. Ukratko, jučer mi se nije toliko išlo, danas mislim da ću poludit ako ne odem... U Francusku, opet... k'o lani u ovo isto doba godine... Tu je prilika, besplatna prilika, malo zabave, malo rada, mnogo vozikanja (al' koga briga ja sam maestro spavanja u busu). Jedina moguća kočnica su moji mili roditelji koji će, ako čuju (a ja sam već čula, što znači sve su šanse da će i oni) ime grada u koji idem na crnoj listi francuskih gradova pomahnitale bakljade, staviti veto na moj odlazak i tu prestaje svaka rasprava... Buuuaha... A još svoju paru izbijam sama! Doduše morala bih falit s posla 5 dana + vikend, a uz to sam i prije tri tjedna isto falila 10tak dana s posla jer smo išli na apsolventsko u Grčku, al' to sve se da nadoknadit (ili je već nadoknađeno) tako da nemam razloga ne otići... Moja je savjest čista (ionako je sve to u glavi :-))...

Ne preostaje mi drugo doli srediti nestanak struje u vlastitoj zgradi (ili bolje kvartu da ne bude sumnjivo) i onemogućiti svojima pristup drugim izvorima informacija (uključujući kontakt s drugim ljudima) - potpuna izolacija u trajanju od 3 dana, a kad odem prijatelji...

Saddam
- 10:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

05.11.2005., subota

jebemumishakokoshara

opis slike
ne ovoga, ovoga bih da imam
kao i komp koji ima Rory Gilmore, ali jebi ga sad...ovo što imam je puno bolje :D
nego, napisem post. Veći od prošlog, ali u granicama svoje sažetosti. I nalijepim sličice planiranih autića. Realna kategorija, ne oni autići o kojima maštam jer su ti preveliki, preskupi, preteški za naći, predobri nego nešto ostvarivo. I sve ode u 3 lijepe svemirske. Pa haj' ti ponovi, nema toga.
Odoh dovršiti White Teeth tako da sutra po mogućnosti satarem Harun i more priča pa počnem polako guštati u Sofijinom svijetu.
Dovraga i bestraga s logistikom nabave i dosadom od diplomskog. Sve kontam da mi ne treba mnogo vremena, kad se natjeram konačno...naravno.

margaux
- 22:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #

03.11.2005., četvrtak

Cry me a river

opis slike

Svaka čast, najzauzetija od nas se potrudila i napisala nešto. Meni se teško odvojiti od limewire-a, lagano sam zelenkasta i žuta u faci, blještim u mraku, u disko ne smijem. Voljela bih reći da imam pametnijeg posla od pisanja na ovom čudu, ali nemam. Mogla bih imati, to stoji. Pisala bih o apsolventskom da se sjećam ičega. Ono što su mi ljudi ispričali previše je opsceno, degutantno, prljavo i zastrašujuće. Pa ću samo napisati da su me Delfi oduševili. I da nisam dirnula pupak svijeta jer nisam praznovjerna. Da ne spominjem što to zvuči nekako full gadljivo. Mislim da je ovo "full" dubrovačka ostavština.
I ovako izgleda kad netko piše na silu, ovaj me blog blokira.
Ali eto.

margaux
- 10:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #

31.10.2005., ponedjeljak

Once upon a time, there was a blog...

Pa pa šta je ovo ljudi moji?!?! Zašto niko ne piše?!? Hvata me sjeta kad se sjetim onih dana dok smo se još služili tastaturom u bložne svrhe... Eh, da... Davno je to bilo...
(lagana glazba iz pozadine melankoličnog prizvuka, narušena tek pokojim uzdahom koji se otkida iz grudi i ostaje treperiti u zraku poput neshvaćene umjetnosti pauka krstaša - gledala sam milijunaša sinoć -blush-)
Još ponekad svratim, pročitam šta drugi imaju za napisat, ali prestadoh stavljati komentare - nema smisla kad se već nema što promovirat :-))). Znam da ste, uvažene mi kolegice, supisnice ovog neslavno svršilog bloga, sve jaaako zauzete implementacijom raznih aktivnosti glede promicanja vlastitog zdravlja i izgleda (čitaj teretane) te još važnije, usavršavanja već zavidnih znanja i sposobnosti (čitaj trenutni tečaj francuskog, završna godina faxa), ali svrnite svoje umorne oči na ovo zakržljalo nam čedo, upregnite učenjem iscijeđene mozgove i ustoličite svoje extra zategnute stražnjice (margot ti svoju uloptizajogiraj - 'ebeno je bez stolice :-))) kako biste, nakon dugih i besplodnih godina nerada i nepisanja, počastili našu jednu i jedinu safikamu kojom iskrenom pisanom riječi...
Nadam se da ovaj iskreni apel neće proći neopažen, nepročitan ili, God forbid, ignoriran...
Con consideraciones amables,
Saddam
- 14:23 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< rujan, 2006  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Tko li to poviruje kroz ovo čudo? Borg? Priča ide ovako: Nekada davno...

...u bunkeru od kamena, u sjeni smokava, u dolini Neretve (a povremeno u Lapadskoj uvali u Dubrovniku) stanovahu diktator (Saddam, crnka, voli cipele fetišistički, utjelovljenje dobrote i savršenstva), mudro dijete (Kaya, vječno mladog izgleda, rusofilka-ponosna šminkerica), kontraspijunka bravarka (LaMargot-wannabe akcijska junakinja, profesionalna vrcačica od crvene kemijske) i mesožderka oka krvava (Hijena-naša draga sex bomba velikih apetita i još većih dimenzionalnh očekivanja:-)))

Copyright©2005 Safikama
email: bitno.nije@gmail.com

Linkovi

Himna

Da sam prazna glava, potpuno zdrava
Ne bih više nikad učio za badava
Samo onol'ko, kol'ko mi treba
Da još ostanem paf od tolikog neba

Da se mogu kao nekad, vratiti na početak
I biti onaj isti bahati dječak
Ne bih forsir'o neki ležeran stil
Niti se trudio da uklopim

Moj svijet u ovaj svijet
Moje snove u raspored
Riskirao bih svaki pokušaj
Da zadržim taj osjećaj

E'o 1 koja mi je na ovaj petak baš legla

As I was a going over Gillgarry Mountain,
I spied Colonel Farrell and his money he was countin'.
First I drew me pistol and then I drew me rapier,
Sayin' stand and deliver for I am your bold receiver.

cho: Well shirigim duraham da
Wack fall the daddy oh, wack fall the daddy oh
There's whiskey in the jar.

He counted out his money and it made a pretty penny,
I put it in me pocket to take home to darling' Jenny.
She sighed and swore she loved me and never would deceive me
But the devil take the women for they always lie so easy.

I went into me chamber all for to take a slumber
To dream of gold and girls and of course it was no wonder.
Me Jenny took me charges and she filled them up with water,
Called on colonel Farrell to get ready for the slaughter.

Next morning early before I rose to travel,
There came a band of footmen and likewise Colonel Farrell.
I goes to draw me pistol for she'd stole away me rapier,
but a prisoner I was taken I couldn't shoot the water.

They put me into jail with a judge all a writin'
For robbing Colonel Farrell on Gilgarry Mountain.
But they didn't take me fists so I knocked the jailer down,
And bid a farewell to this tight fisted town.

I'd like to find me brother the one that's in the army,
I don't know where he's stationed in Cork or in Killarney.
Together we'd go roving o'r the mountains of Killkenney,
And I swear he'd treat me better than me darling' sporting Jenny.

There's some takes delight in the carriages and rolling,
Some takes delight in the hurley or the bowlin'.
But I takes delight in the juice of the barley,
Courting pretty maids in the mourning oh so early.